Hormone se naziva "kemijskim glasnicima" u tijelu. Oni se sintetiziraju i luče u specijaliziranim stanicama endokrinih žlijezda, izlučuju se u krvožilni sustav, krvlju odlaze do ciljnih stanica gdje izazivaju specifične biološke odgovore. Hormoni se u određenim žlijezdama luče u koncentraciji potrebnoj organizmu da održi stanje homeostaze. Gušterača je žlijezda koja izlučuje 3 hormona: inzulin, glukagon i somatostatin koji su u međudjelovanju:

• Inzulin snižava razinu glukoze u krvi
• Glukagon povisuje razinu glukoze u krvi
• Somatostatin koči izlučivanje inzulina i glukagona

Funkcija glukagona

Glukagonova osnovna zadaća je povećanje glukoze u krvi koristeći zalihe masnoća u masnom tkivu. Njegovo stvaranje potiče se sniženom razinom glukoze u krvi, što znači da u trenutku sniženih razina ovog šećera u krvi dolazi do izlučivanja ovog hormona i "povlačenja" glukoze iz masnih stanica. Glukagon se stvara u gušterači (alfa stanice Langerhasovih otočića), a izlučuje se u krvotok kada je niska razina glukoze u krvi (hipoglikemija). Alfa stanice koje proizvode glukagon su u susjedstvu s beta stanicama koje proizvode inzulin, pa su i ova dva ljudska hormona u bliskom odnosu i djelovanju.

Znanstvenici Kimball i Murlin su 1923. godine prvi opisali glukagon. Kemijska struktura glukagona je šifrirana u periodu 1955 - 1957. godine te je utvrđeno da se radi o polipeptidu koji se sastoji od 29 aminokiselina, odnosno njihovih ostataka.

Dakle, glukagon je hormon gušterače koji sudjeluje u metabolizmu ugljikohidrata. Glukagon u jetri djeluje tako uzrokuje razgradnju pohranjenog glikogen u glukozu koja se otpušta u krv. Dakle, glukagon održava razinu glukoze u krvi, vežući se na glukagonski receptor na hepatocitima, što uzrokuje da jetra otpušta u krv glukozu koja je u njenim stanicama pohranjena u obliku glikogena, u procesu koji se naziva glikogenoliza. Nakon što se isprazne zalihe glikogena, glukagon stimulira jetru da počne stvarati dodatne količine glukoze u procesu koji se naziva glukoneogeneza. Oba ova procesa sprečavaju razvoj hipoglikemije.

Glukagon djeluje suprotno od inzulina, koji omogućuje ulaz glukoze u stanice. Glukagon potiče i na lučenje inzulina, kako bi glukoza u krvi mogla ući u stanice tkiva koje ne mogu uzimati glukozu bez djelovanja inzulina.

Pojačano lučenje glukagona uzrokuju:

• smanjenje koncentracije glukoze u krvi
• povećanje lučenja kateholamina - noradrenalin i adrenalin
• povećanje koncentracije aminokiselina u krvi
• simpatički živčani sustav
• acetilkolin
• kolecistokinin

Smanjeno lučenje glukagona uzrokuju:

• somatostatin
• inzulin
• povećane koncentracije slobodnih masnih kiselina i ketonskih kiselina u krvi
• povećano stvaranje ureje

Kako kontrolirati razine glukagona?

U suradnji s inzulinom, glukagon regulira razine šećera u krvi te ga održava na poželjnim razinama. Glukagon se ispušta da bi spriječio pad razina glukoze, dok se inzulin ispušta kako bi spriječio previsoke razine glukoze. Osim što njegovo izlučivanje potiče stanje hipoglikemije, na otpuštanje glukagona utječe i prehrana bogata proteinima te adrenalin, još jedan hormon koji se bori protiv niskih razina glukoze. Otpuštanje glukagona će biti spriječeno podignutom razinom glukoze u krvi te unosom ugljikohidrata koje će stanice gušterače prepoznati.

Dugoročno, glukagon ima važnu funkciju u odgovoru tijela na stanja nedostatka hrane. Primjerice, upravo ovaj hormon potiče korištenje masnog tkiva za proizvodnju energije kako bi se stalo na kraj ograničenom dotoku glukoze iz unesene hrane.

Glukagon i topljenje masnog tkiva

Jasno je da je uloga glukagona u topljenju masnih naslaga velika. Naime, upravo ovaj hormon utječe na razgradnju nakupljenih masnih stanica za energiju. Maksimizacija otpuštanja glukagona moguća je ranije navedenim prehrambenim modelima: prehranom bogatom proteinima, te s niskim udjelom ugljikohidrata.

Najveća razina glukagona se događa u periodima između obroka te tijekom vježbanja, odnosno bilo kakve fizičke aktivnosti. Glukagon u tom vremenu potiče jetru na ispuštanje spremljene energije u krvotok u obliku glikogena, a potom i nakupljenih masnih stanica.

U normalnim okolnostima, inzulin i glukagon rade u balansu: dok jedan podiže, drugi spušta. Dok inzulin potiče spremanje energije, glukagon radi upravo suprotno: pojačava otpuštanje pohranjene energije, kako glukoze, tako i masnih kiselina.

Pojednostavljeno, održavanje konstantno sniženih razina šećera u krvi (oko 110 mg/dl = 6,1 mmol/l) će izazvati i konzistentno topljenje masnih naslaga, odnosno korištenje masnih stanica za proizvodnju energije. Prehrana koja se sastoji od čestih obroka koji sadrže kvalitetne proteine, kompleksne ugljikohidrate s niskim glikemijskim indeksom neće izazvati velike skokove razine šećera u krvi pa ni inzulina, a povećat će lučenje glukagona, te potaknuti topljenje masnog tkiva.

Stoga, formula je vrlo jednostavna: kako bi se potaklo lučenje glukagona, potrebno je redovito i umjerenim intenzitetom se baviti fizičkom aktivnošću te imati više manjih i kvalitetnih obroka koji su sastavljeni od kvalitetnih izvora proteina i složenih ugljikohidrata. Osim toga, održavanje poželjne razine glukoze u krvi potiče topljenje masnog tkiva tijekom cijelog dana, ali ima i niz drugih pozitivnih utjecaja na zdravlje, poput smanjenog rizika od razvoja dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti.

Foto: prof. dr. sc. Reno Hrašćan

Objavljeno 03.11.2015.