Suvremeni način života koji sve više karakterizira nedostatak ljudskog kretanja, puno stresa i prenatrpanost poslom uzrok je mnogim problemima u očuvanju zdravlja. Posljedica su problemi zdravstvene prirode koji počinju prije nego ih objektivno očekujemo - bolovi u leđima, nakupljanje viška kilograma, atrofija mišića i sl.

Danas gotovo svaka deseta osoba ima probleme s bolovima u leđima. Bolovi znatno oštećuju kvalitetu života, a pacijenti pate od raznih poremećaja kao što su poremećaji sna, zamor, invalidnost, psihički poremećaji i dr. Čak i male morfološke promjene u kralježnici i vratnoj kralježnici mogu utjecati na probleme s cirkulacijom, disanjem i glavoboljom.

Kralježnica je najvažniji i najkompliciraniji dio čovjekova kostura te čini osnovicu tijela. Gledano sa strane, normalna kralježnica odraslog čovjeka ima četiri zavoja koja su važna za balans, apsorpciju i distribuciju mehaničkog stresa, prilikom izvođenja pokreta.

Vratni i slabinski zavoj su konveksni prema naprijed, dok su prsni i križni zavoj konveksni prema natrag. Zavoji nastaju opterećivanjem pri stajanju i sjedenju, u ovisnosti o okoštalosti kralješaka. Prisutni su od desetog mjeseca života, no konačni oblik kralježnica dobiva tek nakon puberteta.

Zavoji čine vrlo složen i balansiran sustav koji se međusobno kompenzira i ima veliku važnost u očuvanju povoljne statistike kralježnice, međutim pretjerana zakrivljenost kralježnice može uzrokovati neke patološke promjene kao što su kifoza, lordoza i skolioza. Zajedničko za sve deformitete kralježnice je da mogu dovesti do značajnih funkcionalnih smetnji koje su u djetinjstvu tolerantne zbog velike adaptacijske sposobnosti mladog organizma, no s vremenom je te smetnje sve teže podnositi.

Tijekom pojedinih faza rasta, fiziološka sagitalna ravnina može se pod utjecajem endogenih i egzogenih čimbenika povećati ili smanjiti. Rani početak sportske aktivnosti, naročito u adolescentnom zamahu rasta, izlaže kralježnicu brojnim mehaničkim stresovima koji mogu uzrokovati razne strukturalne promjene i poremećaje.

Kifoza

Da bi mogli razumjeti nastanak progresije i liječenja kifoze i lordoze bitno je poznavanje osnovnih biomehaničkih principa položaja kralježnice u prostoru. Stabilnost i postojanost sagitalnih zavoja kralježnice određuju koštane, ligamentarne i mišićne strukture, čijim se međusobno usklađenim djelovanjem održavaju fiziološki zavoji kralježnice.

Mišići svojim djelovanjem mogu privremeno mijenjati položaj kralježnice u prostoru, koji je međutim predodređen koštano-ligamentarnim strukturama.

Kifoza je definirana kao poremećaj zakrivljenosti kralježnice u sagitalnoj (antero-posteriornoj) ravnini kod kojeg konveksnost torakalnog (prsnog) dijela kralježnice prema natrag prelazi normalne fiziološke granice (>20 – 45 stupnjeva). Time leđa dobivaju blago okrugli izgled i postaju bolna, a u najtežim slučajevima kifoza može uzrokovati probleme sa radom srca i pluća.

Glavne karakteristike kifoze su: glava savijena prema naprijed - ispred vertikalne linije, ramena pomaknuta naprijed i pojačana pogrbljenost, uvučen prsni koš, lopatice istaknute i odvojene od kralježnice te mlitav i ispupčen trbuh.

Vrlo je važno razlikovati kifotično loše držanje od kifoze. Kod kifotičnog držanja radi se samo o poremećaju držanja tijela koje se promjenom držanja i kontrakcijom muskulature može ispraviti. Međutim kod kifoze su prisutne strukturne promjene na kralješcima, ligamentima i vertebralnoj muskulaturi.

Točan uzrok nastanka kifoze nije poznat. Ona može nastati zbog oštećenja prednjeg nosećeg stupa (infekcija, prijelomi, osteoporoza), malformacija (morfološki defekt organa) kralježaka, a spominju se i neuromuskularni uzroci.

Ovisno o ulozi i definiranju faktora u etiologiji, kifoze se dijele na:

Konstitucionalne - genetski uvjetovane, najčešće se stabiliziraju nakon prestanka koštanog rasta,

Posturalne - nisu deformiteti nego anomalije držanja tijela tj. kifoza je fleksibilna i može se korigirati promjenom položaja tijela ili voljnim kontrakcijama mišića,

Idiopatske - uzrok je nepoznat, a posebno su izražene u vrijeme adolescencije.

Kifoze kod Scheuermannove bolesti - scheuemannova mladenačka kifoza koja je karakterizirana torakalnom kifozom uz vidljive promjene na tijelu kralješaka. Znaci Scheuemannove bolesti susreću se poslije 13.-14. godine, kod otprilike 30% mlađe populacije.

Razlikujemo još adaptacijske, kongenitalne, posttraumatske, kifoze kod tuberkuloze i ostalih infekcija, kifoze kod Behterevljeve bolesti i kifoze kod metaboličkih distrofija.

Za dijagnozu kifoze koristi se, kao i kod skolioze, test pretklona. Pacijent napravi pretklon kod kojeg ako je prisutna kifoza jedan dio leđa vidljivo "strši" van. Ukoliko se potvrdi postojanje kifoze vrši se test reklinacije kojim se utvrđuje stupanj korektibilnosti kifoze.

Bolesnik pritom leži na krevetu i izvrši pokret podizanja gornjeg dijela trupa, pri tom se promatra koliko se stršeći dio ispravlja. Od ostalih metoda koristi se i konturometrijska metoda te rendgenska dijagnostika.

Liječenje kifoze

Glavna metoda liječenja kifoze je kineziterapija. Uz nju mogu se primjenjivati i nošenje steznika, eventualno korekcija gipsom, dok operativno liječenje rijetko dolazi u obzir. Pozitivno je što se kifoza ispravlja znatno brže nego skolioza, no važno je upozoriti da kifotično loše držanje lakše prelazi u kifozu nego skoliotično loše držanje u skoliozu.

Kod kifoze nailazimo na skraćene prsne mišiće, oslabljenje trbušne mišiće, te oslabljene i istegnute mišiće leđa. Stoga je i terapija usmjerena na jačanje i istezanje ovih mišićnih skupina.

Glavni ciljevi kineziterapije kod kifoze jesu opuštanje mišića ramena, vrata i leđa, jačanje trbušnih i leđnih mišića koji učvršćuju kralježnicu, ispravak leđne kifotične kralježnice i ostalih leđnih poremećaja. Važno je s terapijom započeti što ranije.

Kada je riječ o metodama terapije razlikujemo aktivne i pasivne metode.

U pasivne metode ubrajamo ležanje na trbuhu s blago povišenim jastukom, razne masaže te hidroterapiju (kupke i saune).

Od aktivnih metoda najvažnije su intenzivne simetrične vježbe radi mobilizacije cijele kralježnice i jačanja mišića o kojima ovisi pravilno držanje. Također je važno primjenjivati vježbe istezanja i relaksacije, vježbe za jačanje trbušnih mišića i dubokih leđnih mišića, vježbe disanja i vježbe u bazenu.

Kod djece su od posebne važnosti vježbe za korekciju u sjedećem i stojećem stavu ispred ogledala, radi samokontrole i stimuliranja pravilnog držanja. Vježbe je potrebno izvoditi do završetka koštanog sazrijevanja ali i kasnije.

Od sportova preporučaju se svi koji potiču istezanje kralježnice (košarka, badminton, skijanje, jahanje, plivanje, ritmička gimnastika te plesovi i balet). S druge strane treba izbjegavati opasne i bolne pokrete za kralježnicu kao npr. bacanja i padovi u judu, hrvanje, preskoci i skokovi u gimnastici, veslanje, trčanja na srednje i duge pruge, intenzivni trening s velikim opterećenjem i naprezanjem, treninzi s vanjskim opterećenjem (dizanje utega) i sl.

Također se preporuča izbjegavati nefiziološke pokrete poput opterećenja u fleksiji, vježbe intenzivne snage, plivanje kraul i delfin tehnikom odnosno sve vježbe i sportove koji toniziraju prsne i trbušne mišiće, naročito prije 20.godine.

Poželjno je provoditi raznovrsne vježbe te izbjegavati asimetrične vježbe.

Lordoza

Lordoza se definira kao deformitet kralježnice u lumbosakralnom dijelu koja se manifestira pojačanom zakrivljenošću fizikalne lordoze. Primarno pogađa slabinski dio leđa, ali može pogađati i vratni dio. Često se javlja u kombinaciji sa kifozom.

Glavne karakteristike lordoze su glava zabačena unatrag od linije vertikale, prsni koš je ravan ili ispupčen, fiziološka lordotična krivina je naglašena, zdjelica je pomaknuta naprijed i dole, a koljena su u pojačanoj ekstenziji.

Uzroci nastanka lordoze mogu biti različiti, a kao najčešći navode se posturalni deformiteti, opuštena trbušna muskulatura, težak trbuh kao posljedica pretilosti ili trudnoće, te kompenzatorni mehanizmi kao posljedica pretjerane kifoze ili kontrakture kukova.

Ovdje također treba razlikovati lordotično držanje od lordoze. Razlikujemo primarne i sekundarne lordoze.

Uzrok primarnih lordoza su kongenitalne anomalije od kojih je najučestalija anomalija sakruma. Sekundarne lordoze su kompenzatore, javljaju se u dojenačkoj dobi, odnosno u fazi stajanja i hoda, osobito u hipotonične i gojazne djece. S obzirom na vrijeme nastanka lordoze mogu biti stečene ili urođene.

Za dijagnosticiranje lordoze primjenjuju se rendgensko snimanje, skeniranje kostiju, magnetska rezonancija, kompjuterska tomografija te krvni testovi.

Liječenje

Kada je riječ o lordozi nalazimo skraćenu i napetu muskulaturu ekstenzora trupa (m. quadratum lumborum i erector spinae) te fleksora kukova (m. Iliopsoas), stoga je te mišiće potrebno istezati. Trbušni mišići te ekstenzori kuka (mišići stražnje strane natkoljenice i gluteus maximus) su slabi te ih je potrebno jačati.

Trbušni mišići su nam posebno važni jer svojim tonusom reguliraju osnovni stav i držanje tijela, preveniraju pojavu paramorfizama kralježnice, učvršćuju paravertebralne zglobove i na taj način sprečavaju ili ublažavaju lumbalni bolni sindrom.

Kao i kod svakog deformiteta, cilj je s terapijom krenuti što ranije odnosno čim se postavi dijagnoza. Svaki program vježbanja mora biti individualiziran i prilagođen pacijentu ovisno o njegovoj dobi, stanju i stupnju lordoze. U skladu s tim potrebno je prilagoditi izbor vježbi, način primjene, broj ponavljanja, trajanje, intenzitet. Kod posebno izraženih lordoza kineziterapija se nadopunjuje nošenjem steznika, a u rijetkim slučajevima potreban je operacijski zahvat.

Osnovni ciljevi terapije su jačanje abdominalnih mišića, korekcija slabinskih kralježaka, relaksacija i rasterećenje lumbalnih mišića, vježbe pravilnog držanja zdjelice i učenje disanja dijafragmom. Također potrebno je korigirati osnovni stav pri sjedenju i stajanju.

Kao i kod kifoze razlikujemo pasivne i aktivne metode liječenja.

U pasivne metode ubraja se ležanje na trbuhu dok se ispod trbuha stavi jastuk (za kompenzaciju lordoze) te ležanje na leđima dok su noge zgrčene u koljenima i povučene prema trbuhu. Također u skupinu pasivnih metoda ubrajaju se i neki oblici fizikalne terapije (elektroterapija).

Aktivne metode podrazumijevaju intenzivne vježbe jačanja trbušnih mišića u stojećem, sjedećem i ležećem položaju, opuštanje lumbalnih mišića te vježbe korekcije. Kod provođenja vježbi za jačanje trbušne muskulature moramo mijenjati početne položaje koji ne potenciraju povećanje lumbalne krivine. Također djeca koja pate od lordoze ne bi smjela raditi dizanje kralježnice za više od 45 stupnjeva.

Povoljan učinak imaju i sva aktivna i pasivna istezanja na leđima. Rastezanja i vješanja na švedskim ljestvama također doprinose opuštanju lumbalnog dijela kralježnice.

S vremenom se sve više popularizira i terapija jahanjem. Oscilirajući ritam konja pravi pokrete u tri pravca te se na taj način stvara korisna podražljivost koja potiče mišiće na rad. Od sportova preporuča se i plivanje posebno leđnom tehnikom. Treba izbjegavati ili bar ograničiti pokrete i vježbe koje pogoduju lumbalnoj lordozi (dizanje utega potiskivanjem, sportska gimnastika). Poželjno je izbjegavati i cipele s visokom potpeticom koje ljuljaju zdjelicu naprijed-natrag.

Kod djece se kao najbolja metoda liječenja preporučuje raznoliko kretanje uz izmjenu opterećenja i opuštanja.

No najvažnije je u vježbama biti redovit i uporan. U protivnom neće biti rezultata. Pacijent se mora priviknuti ili čak prisiliti na svakodnevne osobne vježbe. U svakom slučaju, svakako se konzultirajte s liječnikom prije počinjanja bilo kakvih vježbi.

Objavljeno 11.05.2019.