Štitnjača je mala žlijezda koja svojim izgledom nalikuje na leptira, a nalazi se ispod Adamove jabučice. Iako teži manje od 30 grama luči hormone koji utječu skoro na sve organe, tkiva i stanice u našem tijelu te tako ima izrazito snažan doprinos sveukupnom zdravlju.

Kako funkcionira štitnjača?

Štitna žlijezda odgovara na stimulans TSH (eng. thyroid-stimulating hormone) stvarajući svoja dva glavna hormona uz pomoć enzima TPO (eng. thyroid peroxidase), T (eng. thyroxine) nazvan prema 4 molekule joda koje sadrži i T (eng. triiodothyronine) koji sadrži 3 molekule joda te je aktivna forma koju tijelo može puno bolje iskoristiti. Naime, potrebno je 7 puta više T u odnosu na T kako bi se vezanjem na određene receptore potaknuo isti fiziološki učinak u tijelu.

Štitna žlijezda regulira mnoge procese u našem organizmu kao što su metabolizam ugljikohidrata i masti, regulacija tjelesne temperature i brzina otkucaja srca. Također, štitna žlijezda proizvodi kalcitonin, hormon koji pomaže u regulaciji koncentracije kalcija u krvi te na kraju i rT (eng. reverse T), izomer T hormona kojeg tijelo ne može iskoristiti.

Za sintezu ovih hormona potreban je tirozin, ključna aminokiselina uključena u sintezu hormona štitnjače, te mineral jod. Iako se svi T, T i rT sintetiziraju u štitnoj žlijezdi, kvantitativno dominira T te se on prenosi krvotokom vezan za TBG (eng. thyroid-binding globulin) do perifernih tkiva gdje oko 70% bude deionizirano i konvertirano u T, rT ili jednostavno bude eliminiran.

Kao što smo već napomenuli, T se smatra metabolički najaktivnijom formom te se 80-85% stvara izvan štitne žlijezde primarno konverzijom iz T u jetri i bubrezima. Enzim koji je odgovoran za ovaj proces naziva se 5-deiodinaza i ovisna je o selenu. Ovaj enzim uklanja jedan jod s molekule T kako bi nastao T ili rT, a promjene u njegovoj funkciji mogu biti rezultat nedostatka selena, neadekvatnog unosa proteina, previsokog unosa ugljikohidrata i razine inzulina, kroničnih bolesti, stresa (kortizola), nakupljanja teških metala (kadmij, živa, olovo) ili kompromitirane funkcije jetre ili bubrega.

Kako se mogu dijagnosticirati problemi sa štitnjačom

Za adekvatnu dijagnozu problema sa štitnjačom potrebno je imati uvid u razinu TSH te razinu T i T. Povišena razina TSH ukazuje na mogući hipotireoidizam dok smanjena razina TSH u kombinaciji s visokim T ili T ukazuje na mogući hipertireoidizam.

Hashimotov tireoiditis (HT)

HT je autoimuna bolest u kojoj imunosni sustav napada i uništava štitnu žlijezdu, ona postaje kroničko upaljena i polako postanje nefunkcionalna te je ovo najčešći uzrok hipotireoidizma ili smanjene aktivnosti štitnjače koji se očituje tipičnim simptomima kao što su niska razina energije, hladne ruke i stopala, umor, hiperkolesterolemija, mišićni bolovi, depresija te smanjena kognitivna sposobnost.

Specifična antitijela (TPO Ab – eng. thyroid peroxidase antibodies) identificiraju HT ukazujući na to da imunosni sustav napada enzime (TPO) odgovorne za lučene hormona štitnjače što je najčešći cilj napada ove bolesti. No, moguće je djelovanje bolesti i na TBG koji prenosi T do perifernih tkiva pa se testiranje na ova antitijela (TGB Ab – eng. thyroglobulin antibodies) također provjerava.

HT najčešće pogađa žene bijele rase te je kompleksna bolest koja se može pojaviti kao rezultat korištenja lijekova, trudnoće, neadekvatnog nutritivnog statusa ili nekih infektivnih bolesti.

Utjecaj prehrane na Hashimotov tireoiditis

Trenutno, glavni tretman za regulaciju dijagnosticiranog HT-a je hormonalna nadomjesna terapija, a poboljšanje kvalitete života, smanjenje simptoma bolesti i potencijalno smanjenje zahtjeva za terapijskom dozom zasigurno se može postići adekvatnom prehranom i promjenom stila života, iako do danas niti jedno znanstveno društvo nije razvilo sveobuhvatne prehrambene smjernica za osobe oboljele od HT-a.

Unatoč tome, poznato je nekoliko nutrijenata koji su uključeni u zdravlje štitnjače te je od velike važnosti da osobe oboljele od HT-a obrate pažnju na njihov unos. To su jod, selen, željezo, vitamin D, gluten i goitrogeni.

Jod je esencijalan mineral bitan u normalnoj funkciji štitnjače, odnosno sintezi hormona štitne žlijezde čineći dio njihove strukture. Preporučen unos joda za uzrast 0-6 godina je 90 µg/dan, zatim 120 µg/dan za starost 7-12 godina, stariji od 12 godina trebali bi unositi 150 µg/dan, a preporuke su povećane na 250 µg/dan tijekom trudnoće i laktacije.

Glavni prehrambeni izvodi joda su morska hrana te ga ponešto možemo pronaći u namirnicama životinjskog porijekla (jogurt, mlijeko, jaja) te voću (jagode, brusnice). Nedostatak joda (ako je unos manji od 20 µg/dan) može rezultirati ozbiljnim posljedicama kao što su gušavost i kretenizam (bolesti štitnjače), a nedostatak joda u većini zemalja riješen je jodiranjem soli. S druge strane, prekomjeran unos joda (veći od 1,1 mg/dan) također je povezan s bolestima štitnjače, odnosno povećanom prevalencijom autoimunih bolesti štitnjače, a uzrok ove pojave još nije potpuno jasan. Iz ovog razloga suplementacija jodom u visokim dozama nikako nije preporučljiva.

Jodiranje soli u Hrvatskoj provodi se još od 1953. godine, a od 1997. kilogram soli treba sadržavati 15 – 23 mg joda. Dovoljan unos joda možemo tako osigurati umjerenom konzumacijom soli (npr. 6 g jodirane soli osigurava oko 114 µg joda) te povremenom konzumacijom namirnica prirodno bogatih jodom.

Selen je esencijalan mineral o kojem su ovisni enzimi koji konvertiraju slabije aktivni hormon štitnjače T u aktivniji T prvenstveno u bubrezima i jetri, a mnogo ga nalazimo i u štitnjači koja je organ s najvećom koncentracijom selena po gramu tkiva. Osim toga, selen sudjeluje i u mnogim antioksidativnim te protuupalnim putevima u organizmu.

Preporuke za unos selena za osobe starije od 14 godina su 55 µg/dan, unos od 50-400 µg/dan smatra se sigurnim za odrasle, a unos od otprilike 850-900 µg/dan smatra se minimumom koji pokazuje opasne toksične učinke.

Namirnice bogate selenom su brazilski orah, kamenice, tuna, sjemenke, većina mesa, gljive, itd. Brazilski orah je trenutno najbogatiji prehrambeni izvor selena koji se u njemu nalazi prvenstveno u obliku selenometionina, a sama koncentracija selena u brazilskom orahu uvelike ovisi o količini selena u samom tlu gdje je rasla biljka.

Prosječna koncentracija selena u brazilskom orahu je između 2,7 i 11 µg/g, odnosno oko 9,45-38,5 µg po jednom brazilskom orahu koji ima masu između 3 i 4 grama. Prema tome 2-7 brazilskih oraha na dan mogu pokriti preporučen unos selena za odrasle osobe. Na problem nailazimo ako konzumacija brazilskih oraha te tako unos selena postane prekomjeran što se može lako dogoditi s obzirom na to da ne znamo točnu količinu selena u brazilskim orasima koje konzumiramo, te ovo nije jedini izvor selena kojeg konzumirano na dnevnoj bazi.

Prenizak kao i previsok unos selena povećava rizik od pojave dijabetesa tipa 2, a previsok unos u kombinaciji s nedostatkom joda može dodatno pogoršati normalnu funkciju štitnjače. Iz ovog razloga brazilske orahe trebalo bi konzumirati „rekreativno” možda nekoliko komada tjedno te ih više smatrati kao dodatak prehrani.

Dodatne pozitivne učinke dodataka prehrani sa selenom ili nešto veće konzumacije brazilskih oraha (koja ne prelazi sigurne doze) mogu imati osobe oboljele od HT-a koje imaju nedostatak selena i klinički dokazano adekvatan status joda koji se može utvrditi testom 24 satne urinarne ekskrecije joda.

Željezo je također mineral od izuzetne važnosti za normalnu funkciju štitnjače s obzirom na to da je TPO ovisan o njemu te praćenje njegovog statusa može uvelike pomoći u identifikaciji uzroka mnogih poremećaja u radu štitnjače.

S obzirom na menstruaciju žene imaju dosta veće potrebe za željezom od muškaraca pa je izrazito bitno, pogotovo u slučajevima HT-a, osigurati adekvatan unos željeza prehranom.

Najbolji izvori željeza su iznutrice, riba, meso i perad kod kojih željezo dolazi u hem obliku, ali i ne-hem obliku. Hem oblik željeza puno bolje apsorbiramo od ne-hem koje je u namirnicama biljnog porijekla isključivo u tom obliku.

Vitamin D esencijalan je vitamin topljiv u mastima s mnogim ulogama u našem organizmu. Osiguravamo ga prehrambenim unosom ribe i mliječnih proizvoda te ga možemo i sami sintetizirati izlaganjem kože suncu. Normalna razina vitamina D (u obliku 25-hidroksi vitamina D) u krvi je 30-80 ng/mL dok razine ispod ukazuju na njegov nedostatak.

Nekoliko studija pokazalo je korelaciju između nedostatka vitamina D i autoimunih reakcija koje pogađaju štitnjaču s obzirom na to da je vitamin D jedan od značajnijih imunosnih modulatora u organizmu. No, još nije potpuno jasno je li niska razina vitamina D uzrok ili posljedica problema kao što je HT. S obzirom na ovu povezanost osobe s HT-om trebale bi napraviti uvid u vlastiti status vitamina D te poraditi na njegovom unosu i/ili sintezi izlaganjem suncu, te u slučaju potrebe za suplementacijom nastaviti pratiti njegov status barem svaki mjesec kako bi se izbjegli potencijalne opasnosti prekomjernog unosa.

Dnevni unos od 1500-2000 IU koristi se kako bi se razina 25-hidroksi vitamina D u krvi povećala značajno iznad 30 ng/mL, dok se negativni učinci mogu pojaviti ako doza prekorači 4000 IU/dan.

Gluten je proteinski kompleks nađen u žitaricama, odnosno pšenici, ječmu, raži, zobi, ali i emmeru, kamutu, pšenoraži i piru te uzročnik imunološki posredovane bolesti koja se zove celijakija.

U osoba oboljelih od celijakije konzumacija glutena uzrokuje oštećenje crijevnih resica što može dovesti do raznih gastrointestinalnih problema (ali i ne mora kod prisutnosti tihe celijakije) rezultirajući drugim komplikacija uslijed malapsorpcije nutrijenata pa se zbog toga celijakija smatra bolesti koja može zahvatiti brojne organe.

Jedan od njih je i štitnjača radi moguće malapsorpcije joda i selena pa bi se iz ovog razloga sve osobe s autoimunim
bolestima štitnjače trebale testirati i na celijakiju.

Goitrogeni su tvari koje inhibiraju enzim TPO, odnosno negativno utječu na sintezu hormona štitnjače, a nastaju hidrolizom nekih glukozinolata koje možemo pronaći u sirovim krstašicama (kelj, kupus, brokula, prokulice, cvjetača...) kao i u proizvodima od soje.

Ovi negativni učinci ne bi trebali zabrinjavati zdrave osobe kojima je unos joda adekvatan, no osobe oboljele od HT-a trebale bi reducirati konzumaciju ovih namirnica na jednom tjedno ili manje, a termička obrada ovih namirnica može dodatno smanjiti razinu goitrogena za 30%.

Literatura:

1. Aboot, R. D., Sadowski, A., Alt, A. G. (2019) Efficacy of the Autoimmune Protocol Diet as Part of a Multi-disciplinary, Supported Lifestyle Intervention for Hashimoto’s Thyroiditis. Cureus 11(4), e4556.
2. Wojtas, N., Wadolowska, L., Bandurska-Stankiewicz, E. (2019) Evaluation of Qualitative Dietary Protocol (Diet4Hashi) Application in Dietary Counseling in Hashimoto Thyroiditis: Study Protocol of a Randomized Controlled Trial. Int. J. Environ. Public Health 16(23), 4841.
3. Liontiris, M., Mazokopakis, E. E. (2017) A concise review of Hashimoto thyroiditis (HT) and the importance of iodine, selenium, vitamin D and gluten on the autoimmunity and dietary management of HT patients.Points that need more investigation. Hell. J. Nucl. Med. 20(1), 51-56.
4. Mazokopakis, E. E., Liontiris, M. I. (2018) Commentary: Health Concerns of Brazil Nut Consumption. The Journal of Alternative and Complementary Medicine. 24(1), 3–6.
5. Mahan, L. K., Raymond, J. L. Krause´s Food and The Nutrition Care Process, 14. izd.
6. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Jod i štitnjača. pristupljeno 2.3.2021.

Objavljeno 21.08.2023.